O meni

S vana je izgledalo sve superU Sarajevu sam bila građevinski inženjer, više od deset godina u struci. Divan posao, tim koji me cijenio, sve na svom mjestu. Osjećaj nije bio dramatičan. Bio je tih, ali uporan, i moj um je odmah pronašao rješenje: treba mi promjena.

Pa sam otišla. Sama, u Njemačku, bez znanja jezika. Našla sam posao u struci i tim u kojem sam se osjećala prihvaćeno, iako za Nijemce kažu da su hladni. Putovala sam. Prvi put sam osjetila slobodu, i neko vrijeme bila sigurna da je to to.

A onda se euforija slegla i vratio se isti osjećaj. Praznina. Tada sam prvi put shvatila da promjena spolja ne rješava ono što nosim iznutra.

Tijelo je to znalo prije mene. Moj um je funkcionisao odlično, analizirao je, planirao i odlučivao, a tijelo je počelo slati drugačije signale. Težina. Otpor. I pitanje koje se sve češće javljalo: ako sam sve uradila kako treba, zašto se ne osjećam dobro?

Istovremeno sam počela primjećivati ljude koji o svom poslu pričaju sa sjajem u očima i ne čekaju vikend da bi počeli živjeti. Pitala sam se: zašto ja nemam taj osjećaj? Ako je moguće za njih, moguće je i za mene.

Nisam odmah krenula. Logika je imala jake argumente. Imaš diplomu, deset godina iskustva, stabilnost. Imaš trideset pet godina, gdje ćeš sad nešto mijenjati. Tek kad sam izračunala da me do penzije čeka još trideset pet godina ovakvog osjećaja, više se nisam mogla praviti da ne vidim.

Nisam dala otkaz. Nastavila sam raditi kao inženjerka i počela tražiti odgovore: radila sam s terapeutima i coachevima, prolazila grupne programe. Tako sam došla do regresije, koja mi je bila potpuna nepoznanica. Moj um nije razumio šta je to, ali me je znatiželja odvela na sesiju. Poslije prve mi je bilo jasno da to ide dublje od svega što sam probala. Na drugoj sesiji pokazalo se da je moja svrha ono čime se danas bavim, pomaganje drugima na putu promjene. U to sam tada teško mogla povjerovati. Moj um je uporno htio da to bude nešto srodno građevini.

Nastavila sam ići na sesije i skidati slojeve koji nisu bili moji. Nije bilo lako, bilo je i boli, ali poslije svake sam osjećala olakšanje.

Edukaciju za coaching sam upisala čisto za sebe, jer sam znala da ću kroz nju rasti. Zatim i za regresiju, jer sam željela naučiti kako se neko vodi kroz takav proces. Da nije bilo ispitnih sesija s klijentima, to bi ostao još jedan papir u ladici. Tek tada sam osjetila koliko je dragocjeno voditi nekoga kroz promjenu i vratiti mu osmijeh na lice. Tad sam znala: to je to. I više nisam htjela nazad.

Moja porodica dugo nije znala šta radim u slobodno vrijeme. Dok nisam bila sigurna, nisam željela da iko utiče na moj put.

Danas ne tvrdim da sam sve riješila. Znam mnogo jasnije ko sam i kako želim raditi, a rad gradim iz stabilnijeg mjesta. Ne obećavam brze promjene. Radim sa ženama koje su, kao ja, spolja ostvarene, a iznutra osjećaju da nešto nedostaje. Odgovorne su, sposobne i navikle da drže sve pod kontrolom. Vodim ih iz iskustva, jer sam i sama prošla kroz ono kroz šta ih vodim.

Ako si se negdje u ovoj priči prepoznala, razgovor od 20 minuta je dobar prvi korak.
Dugme: ZAKAŽI BESPLATAN RAZGOVOR

Ostala su dva reda koja još nisam smjela dodati jer ih nisam dobila: tačni nazivi edukacija i broj klijentica. Ako ih želiš, idu kao jedan kratak red prije zadnjeg poziva, npr. „Završila sam edukacije za [naziv] i [naziv] i vodila više od [broj] žena."